U našoj Udruzi za gastronomsku kulturu i baštinu „Taste of Adriatic“ iznimno smo svjesni potrebe većeg progovaranja o poljoprivredi, ribarstvu, stočarstvu i posljedično gastronomiji. Ovo je proces koji je od pamtivijeka vrednovan, ali je ujedno bio i uzrokom mnogih sukoba i zemljišnih razdora. Hrvatska je, slažemo se svi, zemlja odlična za mnoge vidove poljoprivredne djelatnosti, ali naša je poljoprivreda pomalo zaostala, neinovativna, nekonkurentna, možda i neodrživa. Stoga nas čudi zašto je najava nove Strategije poljoprivrede prošla gotovo nezapaženo. Proučavajući je, shvatili smo da je vrlo ambiciozna, naizgled nedovoljno detaljna (no, to je i odlika strategije koja mora biti općenita), te postoji mnogo skepse oko nje. Kako bismo saznali više, upitali smo za mišljenje predsjednicu saborskog Odbora za poljoprivredu Marijanu Petir, koja je u prethodnom sazivu Europskog parlamenta bila izglasana kao najbolja europska zastupnica u djelokrugu poljoprivrede.
Strategija poljoprivrede donosi se prvi puta u 20 godina. Što je važno istaknuti u toj Strategiji, koje su odrednice koje dovode do održivosti hrvatskog poljoprivrednog sektora?
Plan je da se do 2030. poveća vrijednost obujma poljoprivredne proizvodnje sa sadašnjih 20 milijardi kuna na 30 milijardi kuna godišnje, kao i produktivnost rada za 60%, te snažnije podupru mladi poljoprivrednici čiji udio bi do 2030. godine trebao porasti na 20%. Cilj je ove Strategije povećati površine pod navodnjavanjem na 50 000 ha, površine pod ekološkom proizvodnjom na 140 000 ha, površine u stakleničkoj i plasteničkoj proizvodnji na 500 ha, povećati broj svinja u tovu u domaćem uzgoju za 35% i goveda za 20%, površine pod trajnim nasadima proširiti za 5000 ha, sagraditi 20 regionalnih distributivnih centara i povećati udio proizvođača koji sudjeluju u kratkim lancima opskrbe hranom za 30%.
Ova Strategija treba doprinijeti proizvodnji veće količine visokokvalitetne hrane po konkurentnim cijenama, održivom upravljanju prirodnim resursima uz povećanje otpornosti na klimatske promjene te doprinijeti poboljšanju kvalitete života i povećanju zaposlenosti u ruralnim područjima. Složit ćemo se da su ciljevi ambiciozni ali nisu nedostižni. U njihovu realizaciju do 2030. prema procjenama bit će potrebno uložiti 7,5 milijardi EUR-a za hrvatske poljoprivrednike, ali i otkloniti mnogobrojne administrativne, tehničke i druge prepreke koje stoje na putu transformaciji hrvatske poljoprivrede i ostanku ljudi na hrvatskom selu.
Jedan od prioriteta je povećanje dodane vrijednosti poljoprivredne proizvodnje kroz veću finalizaciju proizvoda s prepoznatljivim posebnim karakteristikama koje pripadaju višem cjenovnom razredu, a uključuju segmente svježih proizvoda i gastro delicija što bi donijelo veće prihode poljoprivrednicima i dobro ih pozicioniralo na tržištu. Konstantne rasprave o tome trebaju li potpore u poljoprivredi i kako ih usmjeriti dovele su do zaključka da ih treba preusmjeriti prema malim i srednjim poljoprivrednim proizvođačima i siromašnijim područjima što je ujedno zaokret koji bi donio veću konkurentnost i diverzifikaciju proizvodnje.
Danas poljoprivreda i prehrambena industrija zajedno čine 6% ukupnog BDP-a Hrvatske. Procjenjuje se da 1 milijun kuna uloženih u ruralni razvoj utječe na otvaranje 9,39 radnih mjesta dok ulaganje 1 milijun kuna u izravna plaćanja donosi 5,9 novih radnih mjesta. To znači da moramo strateški promišljati u koje ćemo projekte ulagati kako bi dobili dodanu vrijednost iz tih ulaganja, oživjeli hrvatska sela, zadržali postojeće i privukli nove stanovnike sela te u poljoprivrednoj proizvodnji postigli produktivnost i konkurentnost.
Ide li Hrvatska u korak s europskim trendovima? Jesu li naši OPG-ovi osposobljeni za europsko tržište i kako stojimo s ekološkom proizvodnjom, koja postaje sve zastupljenija u EU?
Hrvatski proizvođači nisu konkurentni i nemaju pregovaračku moć jer nisu udruženi pa ih je potrebno potaknuti da se međusobno povežu u proizvođačke organizacije, ali ih treba povezati i s kupcima. Prema podacima s kraja 2021. godine u Hrvatskoj djeluju 22 priznate proizvođačke organizacije u 9 sektora koje okupljaju tek oko 700 članova, odnosno oko 0,4% ukupnog broja poljoprivrednika, što je poražavajući podatak koji treba mijenjati prije svega edukacijom proizvođača ali i stimulativnim mjerama i benefitima za one koji se udružuju. Pristup kreditima je ograničen za manje poljoprivrednike jer ih poslovne banke doživljavaju kao subjekte većeg kreditnog rizika i malog povrata, a tu je i još uvijek neriješeno pitanje predfinanciranja bez kojeg poljoprivrednici jednostavno ne mogu ući u neke zahtjevnije projekte, stoga je ovo problem na koji treba dati žuran i učinkovit odgovor. Uz to, naši poljoprivrednici nemaju dugi niz godina na raspolaganju europska sredstva kao što to imaju poljoprivrednici drugih država članica i koji su uspjeli razviti svojevrsnu otpornost.
Jasno je da Hrvatska ne može količinom proizvedene hrane konkurirati na europskom tržištu, ali može kvalitetom. Pa tko se ne bi oduševio našim kulenom, pršutom, vinom, štruklima, maslinovim uljem, puricom s mlincima i drugim delicijama koje uživaju europsku zaštitu?! Ono što nam stalno ispada iz vidokruga jest i činjenica da je to europsko tržište i kod nas i da bi trebali prječi s riječi na djela te napokon povezati zelenu i plavu njivu. Lokalno proizvedeni poljoprivredni proizvodi i hrana distribuirani kroz ponudu agroturizma i hotela pridonose doživljaju prepoznatljivosti destinacije. Ako je njihova dostupnost osigurana kroz kratke lance opskrbe hranom dodatno pridonosimo i zelenoj ambiciji.
Poljoprivrednici koji se koriste kratkim lancima opskrbe ostvaruju na poljoprivrednom gospodarstvu, u prosjeku 8138 eura veću dodanu vrijednost od poljoprivrednika koji se oslanjaju na dulje lance opskrbe. Ograničavajući faktor svakako je količina i stalna dostupnost proizvoda u kratkim lancima opskrbe hranom, koja u Republici Hrvatskoj još uvijek nije u pravoj mjeri zaživjela, a za što je važno i povezivanje/udruživanje poljoprivrednih proizvođača, zajednički nastup na tržištu i snažnije povezivanje sektora poljoprivrede i turizma. Provedbeni mehanizam „Promicanje poljoprivredno-gastronomskog destinacijskog turizma“ sastavni je dio Strategije poljoprivrede do 2030. godine kojemu je cilj brendirati i razviti sadržaje i priče koje odgovaraju kulinarskim ukusima i sklonostima odabranih potrošačkih segmenata, posebno gastro delicija. Razvoj ove vrste ponude podupirao bi povećana ulaganja u lokalne proizvode veće dodane vrijednosti, partnerstva u kratkim lancima opskrbe, te bolju povezanost ruralnih područja s tržištem, pa time i sa turističkim sektorom.
Potrošačima ali i za ostvarenje zelene ambicije, posebno je zanimljiva ekološka proizvodnja, a trendovi u ekološkoj proizvodnji su nam dobri. U 2020. godini površinama pod ekološkom proizvodnjom obuhvaćeno je 7,21% površina korištenog poljoprivrednog zemljišta u Republici Hrvatskoj, no još uvijek je prinos s ovih površina ograničen. Hrvatska ima dobre predispozicije za proizvodnju ekoloških proizvoda imamo dobro očuvan okoliš, a Europska komisija istaknula je u preporukama za izradu našeg Nacionalnog strateškog plana u okviru Zajedničke poljoprivredne politike, da trebamo poduzeti dodatne istraživačke i inovacijske aktivnosti u području ekološke poljoprivrede, jačati potencijal za proizvodnju ekološke hrane, optimizirati subvencije i razvijati strukture lanaca opskrbe hranom. Površine pod ekološkom proizvodnjom rastu, no sve dok su uglavnom na njima posađeni lješnjaci i orasi, čini se da lekciju nismo naučili i da u tom području trebamo napraviti zaokret kako bi potencijal koji imamo za ekološku proizvodnju iskoristili na pametan način.
Kako stvoriti regionalnu ravnotežu u poljoprivrednoj proizvodnji?
Jedna od aktivnosti iz prijedloga Strategije izravno se odnosi na regionalni aspekt, provedbeni mehanizam B.2 - Poboljšani pristup okolišnim i agro-klimatskim podacima. U okviru te aktivnosti razvit će se alat za agro-okolišno zoniranje, koji će poslužiti kao smjernica za donošenje odluka o ulaganjima u sektor poljoprivrede s obzirom na pogodnost za uzgoj pojedinih kultura u određenim agro-okolišnim zonama Hrvatske.
Prepoznavanjem specifičnosti ruralnih područja i vrednovanjem njihovih potreba, te integracijom poljoprivrednih proizvođača, distributera i tržišta može se trasirati put za postizanje regionalne ravnoteže. Trenutno u Republici Hrvatskoj nema dovoljno skladišnih i rashladnih kapaciteta, naši distribucijski centri su neravnomjerno raspoređeni na regionalnoj razini, pa možemo generalno reći da je njihova struktura manjkava. Strategijom se planira izgradnja regionalnih skladišno-distribucijskih centara s pratećim uslugama za svježe proizvode, što će pridonijeti jačanju konkurentnosti i poljoprivrednog i prehrambenog sektora. Više sam puta rekla da očekujem da se oni grade tamo gdje postoji proizvodnja, jer sve drugo bit će bacanje novca. Primjeri projekata provedenih u nekim jedinicama lokalne i regionalne samouprave pokazuju da je potrebna i lokalna/regionalna inicijativa koja treba prepoznati potrebe na svom području.
Primjer toga su kratki lanci opskrbe hranom poput „Međimurskog štacuna“ ili Sisačko moslavačkog „Punog cekera“, kroz koje se plasiraju lokalno proizvedeni proizvodi na lokalno tržište. Ima naravno i tu nedostataka koje su primijetili u radu, kao što je potreba proširenja asortimana ili dodatna ulaganja u rashladne kapacitete za svježe proizvode. Ako kojim slučajem još uvijek niste bili u Slavonskoj kući u Bošnjacima, morate otići tamo jer je na jednom mjestu prikazana bogata tradicija toga sela, od šlinge i rukotvorina, starih zanata, gastronomske ponude poput kulena i šljivovice, do prikaza starinskog načina življenja. Projekt je to koji će doprinijeti razvoju kontinentalnog turizma, razvoju lokalne poljoprivredne proizvodnje i očuvanju hrvatskog sela.
Dakle, ima više regionalnih inicijativa, prilagođavaju se potrebama lokalnog tržišta i lokalnih poljoprivrednika, i što je najvažnije prodaju lokalni proizvod. Potrebna je ovdje i koordinacija svih razina vlasti, te javnog i privatnog sektora u smislu bolje iskoristivosti prirodnih resursa, ali i postojeće i infrastrukture koja će se tek izgraditi. Zato su nam nužna i usklađena ulaganja u razvoj kako na lokalnoj, tako i na regionalnoj razini, koja će se događati u suradnji svih dionika, tek tada možemo govoriti o stvarnoj želji za postizanje regionalne ravnoteže u poljoprivrednoj proizvodnji.
Koje su mjere važne za borbu protiv klimatskih promjena?
Svi smo svjesni postojanja problema koji utječe na održivost poljoprivredne proizvodnje, kao i potrebe dodatnih ulaganja, ne samo u prilagodbu poljoprivredne proizvodnje klimatskim promjenama, već i u istraživanja koja će omogućiti ove prilagodbe. Očekuje se da će se zbog klimatskih promjena do 2050. godine prinos trenutnih poljoprivrednih kultura u Republici Hrvatskoj smanjiti za 3-8%. Učestale elementarne nepogode signal su poljoprivrednicima da počnu s provedbom mjera prilagodbe klimatskim promjenama. Suša u ljetnim mjesecima bila je u razdoblju o 1980.do 2014. godine najveći pojedinačni uzrok šteta koje hrvatskoj poljoprivredi nanosi klimatska varijabilnost , dok je u razdoblju od 2013. do 2016. godine prouzrokovala štetu od ukupno 3 milijarde kuna, što je jednako 43% izravnih potpora isplaćenih za poljoprivredu u istom razdoblju. Bez pojačanih ulaganja nećemo uspjeti povećati površine pod navodnjavanjem, kao niti podići razinu organske tvari u tlu. Manjak vode u tlu i povišene temperature zraka bit će dva ključna problema u borbi poljoprivrede s klimatskim promjenama. Rizik od šumskih požara bit će veći, zbog promjene stanišnih uvjeta, moglo bi doći do migracije vrsta i štetnika, što će utjecati na veće štete u šumskim ekosustavima i smanjenje vrijednosti drvnih sortimenata. Procjenjuje se i porast temperature Jadranskog mora za 1,6 do 2,4 stupnja C do 2070. godine što bi za posljedicu moglo imati migraciju morskih organizama, posebice škampa i oslića u dublje vode, povećanje stranih invazivnih vrsta i smanjenje zavičajnih vrsta ribe.
Sve to treba nas održati budnima i pripravnima za aktivnosti i mjere koje trebamo poduzeti kako bi ublažili posljedice klimatskih promjena. Da je naša polazna osnova relativno dobra u odnosu na ostatak EU, govore i preporuke Europske komisije za izradu Nacionalnog strateškog plana u okviru Zajedničke poljoprivredne politike prema kojima koristimo manje pesticida i antimikrobnih sredstava u odnosu na prosjek EU, imamo izvrsno očuvanu biološku raznolikost, rast površina pod ekološkom proizvodnjom i najveći potencijal u EU za razvoj biogospodarstva. U tematskom izvješću Europskog revizorskog suda o Zajedničkoj poljoprivrednoj politici i klimi možemo iščitati da je RH, uz Grčku i Litvu zabilježila značajna smanjenja emisija stakleničkih plinova u razdoblju od 2010 – 2018. No, razlog ovog smanjenja nisu ciljane politike smanjenja stakleničkih plinova u okviru ZPP već veliki pad broja mliječnih krava (gotovo 30%), u čemu je ključnu ulogu imala nedovoljna konkurentnost. To ne može biti dobar put za ublažavanje klimatskih promjena jer režemo granu na kojoj sjedimo.
Jačanje održivosti i otpornosti poljoprivrede na klimatske promjene jedan je od planiranih strateških ciljeva Prijedloga Strategije razvoja hrvatske poljoprivrede, koji uključuje i smanjenje korištenja pesticida za 25%, povećanje udjela proizvodnje energije iz obnovljivih izvora u resoru poljoprivrede za 15% i navodnjavanje dodatnih 25.000 ha poljoprivrednog zemljišta. Utjecaj klimatskih promjena predstavlja prijetnju sigurnosti opskrbe hranom i jačanju položaja poljoprivrednika u lancu opskrbe hranom, pa time i održivosti dohotka poljoprivrednika, konkurentnosti i same otpornosti poljoprivrednih gospodarstava.
Znamo da smo konkurentni uglavnom u području primarnih poljoprivrednih proizvoda niske vrijednosti i da nam je razina ulaganja u digitalne tehnologije i preciznu poljoprivredu niska. Opravdanje nam može biti da tek izlazimo iz prvog programskog razdoblja i da iz grešaka možemo puno naučiti, no čini mi se da bez zajedničkog brzog djelovanja svih nadležnih tijela državne uprave, znanstvene zajednice i jačanjem administrativnih kapaciteta, kao i značajnih ulaganja u istraživanja, tehnologije, digitalizaciju i pametnu poljoprivredu, nećemo polučiti željeni rezultat. Jednostavno, moramo postati inovativniji i dobro procijeniti stvarne mogućnosti i potrebe i ciljano ulagati u ono što poljoprivrednicima treba da bi proizvodili kvalitetnije i više u skladu s održivim okolišnim praksama. Zaštita interesa hrvatskih poljoprivrednika i naše poljoprivredne proizvodnje s jedne strane i zaštita okoliša i klime s druge strane, trebaju biti u ravnoteži kako se ne bi dogodilo da visoka okolišno/klimatska ambicija i s njom povezane mjere negativno utječu na poljoprivrednu proizvodnju i konkurentnost naših poljoprivrednika.
Comments