Nema obitelji u Kalima gdje nije netko ribar. Tradicija ribolova je u genima Kaljana, a vizura mjesta je nemoguća bez ribarskih mreža, bezbrojnih kašeta, mudrih očiju morskih vukova, uvijek prisutnih mačjih redarstvenika i kliktanja galeba.
Kaljani su od pamtivijeka lovili ribu na Jadranu, ali težak ribarski život i neimaština odvela je mnoge na druga mora. Poznajući u detalje metode ulova srdele i tune, usavršavali su se i učili ribare u Panami, Sjedinjenim Državama, Australiji. Za vrijeme socijalističke Jugoslavije, Kaljani su postali ribarski savjetnici i instruktori u nesvrstanim zemljama, Iranu, Turskoj. Mnogi su bili sretni što su Kaljani na njihovim brodovima. Dinamički ulov tune je ono po čemu su Kaljani prepoznati, a tako se lovilo u uvali Lamjana, mrežama potegačama, gdje su danas mrjestilišta tvrtke Cromaris. Tamo su mreže povlačili ribari u obliku tradicionalnog tunolova sve dok nije Kali posjetio Ante Viličić iz Bola na Braču.
Viličić je 1920. godine otišao svom bratu u američki San Pedro. Na kalifornijskim tunolovcima, Viličić je stekao iskustvo i znanje, ali sa suzom u oku jer se uvijek prisjećao koliko bi modernizacija tunolova pridonijela ribarima u domovini. Osam godina potom vraća se na rodni Brač, te vgradi prvi motorni tunolovac na Jadranu i na Sredozemlju pod imenom Napredak. Hvaranin Ante Domančić će potom napraviti prvu suvremenu plivaricu za ljetni ribolov na sitnu plavu ribu, prema Viličićevom prototipu. Valja znati da u to vrijeme na cijelom Sredozemlju postoje samo dva načina lova tunja: panulom i stajaćim mrežama tunarama (talijanski: tonnara). Ovaj način lova tunja postojao je još u antičko vrijeme i nije se bitno mijenjao do pedesetih godina dvadesetog stoljeća.
Godine 1937. postojalo je na Jadranu samo šest motornih tunolovaca. Pored «Napretka» iz Bola, bila su tri tunolovca iz Kali na otoku Ugljanu: «Vitlov», «Tunolovac» i «Kolega» te «Sv.Ivan» iz Crikvenice. Prvi talijanski motorni tunolovac pojavio se tek 1950. godine. U Italiji pedesetih godina još uvijek je obalni tunolov stajaćim mreţama tonnarama dominantan. U Grčkoj se još upotrebljavaju brodovi na vesla u tunolovu mrežama, a u Francuskoj i Španjolsko dominira lov tuna panulom. To je kontekst u kojemu valja sagledati značaj Viličićeva pothvata kad je odlučio svoje iskustvo stečeno u Americi primijeniti u svom zavičaju, kao i razvijenosti kaljskog tunolova. Borba između tradicionalnog i modernog tunolova je ipak opstala sve do pedesetih godina, kada stanovništvo u Kalima masovno prihvaća nove metode i praktično od Drugog svjetskog rata do neovisne Hrvatske samo su Kaljani bili tunolovci. Brod Vitlov se kasnije preimenovao Pobjednik, jer je u 1950.-ima u samo jednome danu ulovio četiri tone tune. Nažalost, Pobjednika danas više nema, ali druga dva broda i dalje plove.
Kad govorimo o tuni, mnogi znalci će ukazati na Port Lincoln, australski grad kojemu se tepa da je prijestolnica industrije plodova mora, ulova i obrade tune. No, upravo je Port Lincoln pronio svoju titulu zbog kaljskih ribara koji su se tamo naselili. Iako se Australci diče svojim ribarskim gradom, valja znati da 80 posto kvota drže Kaljani za ribarstvo općenito, a 93 posto za tune. Znanje iz Australije vraćeno je u Kali 1996. godine kada se otvara prva farma tuna u Hrvatskoj i u Europi.
Priča o kaljskim ribarima diljem svijeta ne može proći bez velikana Ante Dundova Konga. Sasvim je sigurno da je Kongo bio jedan od najvećih i najvažnijih ribara 20. stoljeća na svjetskoj razini. On je u 1950.-ima pokrenuo američki tunolov na Tihom oceanu. Naime, Amerikanci su tada lovili u vodama Kariba, posebno oko Paname, te po Atlantskom oceanu. Snalažljivi Dundov, za kojega se kaže da je u životu ulovio preko tri tisuće tona ribe, shvatio je kako postoji cijelo bogatstvo na zapadnoj obali Amerike. Pozvao je svoje Kaljane da borave na tunolovcima par godina, ali ih je obvezao da se potom vrate kući i zaradu ulože u bolji život. Svi su potpisivali ugovor na tri mjeseca, a potom se vraćali u Kali. Priča kazuje da je Kongova stara majka njemu rekla da će odvesti sve ljude iz mjesta i da neće više nitko ostati da nju pokopa. Te riječi su potakle Konga da razmišlja o dobrobiti otoka.
Američki i japanski tunolovci su krenuli dobivati kaljsku posadu, Točno je 253 Kaljana radilo u Americi u tvrtki jednog Komižanina pod imenom ZiCompany. On je imao 13 brodova i sva je posada bila kaljska. Kongo ih je predvodio, a glavne luke su im bile Samoa i Guam. Kolika je bila snaga kaljskih ribara potvrđuje i anegdota iz Osake. Japanski ribari su pitali Konga koliko milijuna ljudi Kali imaju, s obzirom da postoje čak 250 najvrsnijih ribara na svijetu. Kad je Kongo odgovorio da Kali imaju samo 700 stanovnika, Japanci jednostavno nisu mogli vjerovati.
I prije i danas je u Kalima najveća ribarska flota na Jadranu. Svaki brod priča svoju priču i pamti svaki valić na otvorenom moru, prema poštama koje stručno ribarsko oko prepoznaje u svako doba godine. U bivšoj državi je kaljska flota odnijela 25 posto ulova, a ni danas nije drugačije. Plovidba po cijelome svijetu izgradila je mjesto, mnoge kuće su dobile novi izgled, a uložilo se i u nove brodove. Oni su najviše koristili mrežu plivaricu, kako to u svom radu podsjeća Nina Mrkonja: „Danas je plivarica mreža koja se u Kalima najviše koristi, a Kali imaju i jednu od najbrojnijih flota plivaričara na Jadranu, čak njih 21 (od kojih je 12 preko 24 metra) što čini 10% ukupnog broja plivaričara u Hrvatskoj, a postoji još osam kaljskih plovila s mrežama stajaćicama. U Kalima se moderna manja mreža plivarica naziva i kanaštrela“.