Nedaleko Virovitice, na istočnim obroncima Bilogore, smjestila se Općina Špišić Bukovica. Od šumovitih obronaka Bilogore preko ravničarskog dijela do rijeke Drave, uz bogatstvo divljači ovaj kraj ima sve preduvjete za lovni i seoski turizam. Vrhunsko izletište Kinkovo nudi svakom njegovom posjetitelju mir slavonske šume, a lovcima bogat raspon divljači za ulov. Prošlost Špišić Bukovice sačuvana je u muzeju koji se nalazi u prostorijama Općine Špišić Bukovica koji će Vam ljubazni djelatnici Općine pokazati u svako doba. Duh tradicije ogleda se i u tradicionalnim Ivanjskim krjesovima koji se pale svake godine uoči Ivanja (Blagdan sv. Ivana 24.06) u poznatom bukovačkom parku Čimen. Ali, ovo je i kraj gdje su se zadržale mnoge kulinarske tradicije, posebice za Uskrs.
Tradicionalna veza između određene vrste hrane i blagdana čvrsto je ukorijenjena u narodu. Teško je zamisliti Božić bez pečenke ili Uskrs bez šunke s jajima i hrenom. Nekada je ta veza bila još čvršća, odnosno postojala je simbolička razina kojom se pridavalo dublje značenje hrani. U obične dane ljudi su jeli skromnije, ponekad i samo da “prevare” želudac. To znači da se po jelovniku dobro razlikovao običan dan od blagdana. Prehrambene navike mijenjaju se usporedo s promjenama u načinu života. Bolji materijalni uvjeti života izmijenili su tradicionalne jelovnike, no ipak se za blagdane često pripravljaju stara jela koja prizivaju minula vremena i okupljaju obitelj oko stola.
U vrijeme Korizme je u slavonskoj Podravini uvijek vlada oskudica i iscrpljenost jer su se zalihe smanjile, a valjalo nešto hrane sačuvati za Uskrs. Na Veliki petak bio je veliki post. Pekle su se posne pogače, koje bi se zalile gutljajem dobre rakije. Na Veliku subotu pripravljalo se za Uskrs. Pekla se dizanica, kuhala šunka i jaja. Kvas za dizanicu zamutio bi se večer prije s brašnom, vodom i šećerom. Ujutro bi se kvas zamijesio s brašnom i mlakim mlijekom, te dodala sol. Tko je imao, stavio bi i jaje. To se činilo samo za svetak, Uskrs, jer su se jaja inače prodavala. Dizanica se nadjevala sirom, orasima i makom koji su se tukli u stupi. Poslije Drugoga svjetskog rata došla je čokolada i kakao koji su, pomiješani s brašnom i mlijekom, služili kao nadjev.
Post prestaje blagovanjem jela na Uskrs. Ujutro bi žene napunile košaru kuhanim jajima, šunkom i kolačima i odnijele u crkvu na blagoslov, posvećenje. Blagovanjem tog jela blagoslov bi se prenio na sve ukućane. U Špišić Bukovici na blagoslov se nosi šunka, jaja, sol, kruh, dizanica, uskršnji kovrtanj (kuglof od dizanog tijesta) i nezaobilazni hren. Na povratku, žene su se utrkivale koja će prije stići kući. Vjerovalo se, naime, da će najbrže težaci biti najvredniji, a njihova žetva najbrže završena. Kad se posvećena hrana donijela kući, najprije bi se zapalila svijeća u uskršnjem kolaču i jeo hren “za zdravlje”.
U vremenima velike oskudice, hrana je doslovno značila život. Zbog toga su je visoko cijenili i pridavali joj simbolička i alegorijska značenja. Danas, kada mnogi imaju hrane u izobilju, gube se ta značenja. Više ne ovisimo ni o godišnjim dobima, jer se gotovo sve namirnice mogu nabaviti u svako doba. Ostaje, dakle, samo tradicionalna veza hrane i blagdana koju ljudi poštuju iz sentimentalnih razloga, poštovanja prema toj tradiciji ili iz navike.
Prilog iz članka „Blagdanska i svakodnevna jela virovitičkog kraja“ autorice Zrinke Studen iz Gradskog muzeja Virovitica