Na sve strane Kutine, po voćnjacima i kućnim dvorištima, pored škola i javnih zgrada, vidljive su dunje. Otkako um pamti, dunje su bile dio kutinskih međa, zajedno s drugim voćkama. Stoga je turistička inicijativa bila da dunja postane simbolom Kutine, koristeći stari naziv Kotonja u spoju Kutina-Kotunja-Dunja. Obiteljska su gospodarstva počela proizvoditi džemove od dunje, a tradicionalno se u Moslavini prave rakije i likeri od dunje. Predanost ovoj voćki pretočena je u pripremu jela od dunje koja su se predstavljala u Hotelu Kutina zajedno sa Županijskog udrugom kuhara i Turističkom zajednicom Sisačko-moslavačke županije. Sada preko 400 sadnica dunje buja Kutinom, za što je zaslužna i etnologinja Slavica Moslavac.
S njom smo razgovarali u Muzeju Moslavine, gdje ona neumorno priprema knjige i zapise o povijesti i sadašnjosti narodnog života Moslavaca. Ona nas je uvela u tradicionalnu prehranu Moslavine koja je nekako bila vezana ponajviše za brašno i kruh. Mesa je bilo u tragovima, ali i ribe što je pomalo čudno s obzirom da je ribom bogato Lonjsko polje nadohvat ruke. No, riba je bila dostupna samo ribarima iz Krapja i drugih lonjskih sela, a u Kutini su je blagovali oni imućniji koji su je kupovali kao sušenu ili svježu. Šarani i smuđevi i danas čine gastronomsku ponudu Lonjskoj polja, osobito kao fiševi ili na procijepu odnosno u rašljama.
Ali riblja ponuda prestaje čim se izađe iz Lonjskog polja. Dalje je zona brašna, kruha, prežganih juha, zlevanki odnosno svega na temelju brašna i vode. Posebnost je Moslavine izrada mnogobrojnih kruhova. Obično se pekao u krušnoj peći, koju su posjedovale gotovo sve obitelji, a kruh je bio velik i nije se pekao novi sve dok je bilo starog. Kruh se držao u posebnim suhim komorama na posebno načinjenim drvenim stalcima (križanice). Možemo zamisliti koji je okus imao kruh posljednjih dana prije pečenja novoga – obično se umakao u vodu kako bi omekšao.
Gdje je brašno, tu su i mlinovi. Povijesni krajolik Moslavine načičkan je mlinovima na rijeci Lonji, Česmi, Ilovi, Kutinici i raznim drugim manjim rječicama i potocima. U Kutini je najpoznatiji bio Hafnerov mlin, nazvan tako po obitelji u čijem je posjedu bio. Brojni su ostaci i razvaline mlinova po Moslavini, koji ocrtavaju povijest mlinarstva u ovoj hrvatskoj regiji. Ipak, mještani su i sami mljeli žito za vlastite potrebe. Kao i u drugih slavenskih naroda i Moslavci su bili vezani za sjetvu i žetvu, pa su i narodni običaji bili usko povezani s poljem. Nekad se njiva orala plugom, a sjeme se sijalo rukom. Na proljeće, oko Jurjeva i Markova (25. travnja) Moslavci su održavali prosne procesije kroz polja, obavljao se blagoslov polja, a kući su odnosili rukovet blagoslovljenog zelenog žita. Srpom, kosom ili strojevima se obavljala žetva, pri čemu su nastali mnogi žetveni napjevi koje i danas čuva desetak kulturno-umjetničkih društava u Moslavini.
Svakodnevni kruh se pekao od kukuruznog brašna, koji danas postaje ponovno vrlo popularnim. Uz njega se kruh radio od ječmenog i raženog brašna ili od proje, a za svečane kruhove se koristilo pšenično brašno. Svečani kruhovi odnosno svetečna hlebovina bili su obredni i svetački kruhovi koji su se pripremali za Uskrs, Božić i babinje, a bili su ukrašeni raznim motivima koji se danas mogu vidjeti na kutinskoj priredbi Dani kruha. Pogače i pšenični kruh donosio se u kuće za babinje u znak darivanja za novorođenčad. Ujedno su se posebni kruhovi i pogače pripremali za glavne kršćanske blagdane, kao i mnogobrojni kuglofi.
Izvan blagdana, Moslavci su imali vrlo jednostavnu prehranu. Ujutro su se jeli žuti (kukuruzni) žganci, preliveni kiselim mlijekom i masti, kao i krumpirove čorbe i cicvare. Ponekad su se umjesto kukuruznih radili bijeli žganci od krumpira. Mnogo krumpira i brašna prirodno je obogaćivalo stol raznim knedlama, koje su se često punile šljivama. Od običnog brašna su se kuhale knedle tačkrle, a ako bi se tijesto trgalo onda su nastali čipanci. Ručak, ali i večera, sastojali su se većinom od graha, kupusa, valjušaka, krumpira, kelja i mahuna.
Osim kuglofa i drugog slatkog tijesta, Moslavci su poznati i po gibanicama. One nisu raskošne kao na sjeveru zemlje, ali su omiljene pravljene od sira, maka, rogača. Tu su i brojne štrudle, buhtle i poderane gaće.
Moslavačke tradicije oko polja, mlinova i kruha mogu se pronaći u knjizi Slavice Moslavac pod imenom „Priča o kruhu“ u izdanju Muzeja Moslavine.
Photos by: Andrea Seifert, Mint Media