Surov ali predivan krajolik ličkog sredogorja postaje oštriji u hladna lička jutra u prosincu i siječnju. No, dokle god nema snijega, po livadama i pašnjacima uokrug Perušića mogu se vidjeti ovce kako pasu. I tako je to generacijama i stoljećima u ovom kraju. Lička pramenka se udomaćila besprijekorno na klimu, a zauzvrat ova plemenita životinja daje mnogo: od izdašne vune do sjajnog mesa koje je nadaleko obilježje ličke gastronomske ponude.
Lika je svojom klimom, sastavom tla i konfiguracijom zemljišta za sve stanovnike bila toliko posebna zemlja da nisu mogli pronaći bolji način privređivanja do stočarstva. Stočarska tradicija primjećuje se i u povijesnoj gradnji naselja u Lici. Kuće i naseobine nalaze se na rubovima kršnih polja, ostavljajući velike ledine za ispašu, a uz nastambe od Japoda pa do pred Drugi svjetski rat, podižu se kameni torovi za blago. Malo toga se promijenilo u svim tim minulim stoljećima i u oblačenju i u načinu prehrane Ličana. Specifično krško tlo davalo je kroz to vrijeme jednostavan ali poseban biljeg Ličana, čije se višestoljetno znanje vrtjelo oko zemlje bogate kamenom i drvom, gdje su mogle opstati tek neke otporne životinje. Među njima je i pramenka.
Danas oko Perušića na ispašu dolazi tristotinjak ovaca iz OPG-a Obućina iz mjesta Konjsko Brdo. Lička pramenka je pasmina koja je nastala u planinskim područjima Like i Gorskog Kotara. Pramenka je tip ovce koja se koristi za kombiniranu proizvodnju (tj. proizvodnju mesa, mlijeka i vune). Ličke ovce su ljeti imale bogatu i obilnu pašu, a oskudan obrok u prilično surovim zimskim klimatskim uvjetima. Zimi nisu selile u ravničarske predjele poput nekih drugih planinskih ovaca, već su to razdoblje godine provodile bez ispaše, smještene uz naselja, pretežito hranjene sijenom. Stoga Lička pramenka pripada skupini srednje razvijenih ovaca, izražene otpornosti i prilagodljivosti.
O tome Obućine mnogo znaju, jer su jedna od autohtonih obitelji u Perušiću. Kada je pop Marko Mesić oslobađao Liku od Turaka, u Perušiću je naišao na velik broj turskih obitelji, a većina je odlučila ostati u već udomaćenoj zemlji. Tako i danas Perušićane zovu „Turcima“, a odaje ih i drugačiji govor od ostalih Ličana. U općini predivnih prirodnih i kulturnih spomenika održala se i tradicija ovčarstva, iako se danas malo tko odlučuje za veliku proizvodnju kao što je to učinio Joso Obućina i njegovi sinovi Petar i Ivan. Uz pomoć tornjaka i border collija, tristotinjak ovaca obitelji Obućina lako se po svojoj brojnosti razaznaje na perušićanskim poljanama, a kad god su u mogućnosti prodaju ličku janjad po vrlo povoljnim cijenama. Tomu nije zgorega niti što je autor ovih redaka u obiteljskom srodstvu, jer su svi Obućine potomci istog pretka.
Dok pijemo odličnu šljivovicu, koja se čuva u drvenoj bačvi, te grickamo lički pršut, sjajne kobasice i sir, slušamo o načinima ispaše i prednostima pramenke. Obitelj stado redovito goni na ispašu (dnevno pasu više od osam sati). Pašnjak im je u najvećem dijelu godine brdo (na čijem se rubu nalaze), a u kasnojesenskim, zimskim (kad nema snijega) i ranoproljetnim mjesecima je to Perušićko polje. Zimi kada je snijeg ovce prehranjuju sijenom i žitaricama koje sami spremaju za vrijeme ljeta. Tako se zatvara iskonski krug koji je isti generacijama i koji je donio cijeloj Hrvatskoj a posebno Lici zaštićenu kategoriju Ličke pramenke.
Pod EU brojem PGI-HR-02179-13.9.2016 u službenom listu EU – objavom je završena procedura registracije – navode se svi potrebni detalji, kao rezime podebljeg dosjea. Obrada dosjea obrazac je kako se obrađuje svaki proizvod iz registra zaštićenih. Kategorija je svježe meso i iznutrice. Opisuje se kao “meso muških i ženskih janjaca autohotne vrste ovce lička pramenka“ (engleski: Lika Curly). Janjad mora biti stara između 90 i 160 dana, teška od 22 do 36 kilograma, na samo meso otpada 12 do 18 kg, dužina životinje je 80 centimetara. “Delikatnu struktura mišića” prati specifična boja mesa od jasne do jarkocrvene sa žućkastim naslagama masnoće. Miris ovčetine je intenzivan, ali ne prevladavajući, opisuje se novi zaštićeni proizvod.
Ova zaštita govori ponešto i o okusu pramenke: Janjetina iz Like ne jede se prijesna: kad je pripremljena, “masnoća se postepeno topi, a meso postaje sočno i mekano razvijajući intenzivan, no nenametljiv miris“. Aromatični profil mesa sadrži isparljive sastojke (aldelhide, akohole, ketone) koji potječu od specifične prehrane na livadama gdje se pramenka uzgaja. Ovce pasu tijekom ljeta (s naglaskom na bogatstvo biljaka, pogotovo aromatičnih trava), zimi ih dohranjuju mješavinom lokalno proizvedenih žitarica i sijena.
Dakako, iznimno smo uživali u ovoj janjetini, pripremljenoj na mnogo načina. Kulinarski običaji Like su raznovrsni kad je janjetina u pitanju. Koristi se gotovo sve. Iako većini ljudi sama pomisao na juhu od janjeće glave stvara mučninu, pravi gurmani znaju koliko je ovo prastaro jelo dobro! Jetrica, bubrezi i pluća odlični su sastojci za gulaš, a po našem subjektivnom uvjerenju, daleko bolji i od pilećih i telećih iznutrica. Hrvati će uobičajeno davati prednost pečenoj janjetini ili onoj na ražnju, uz lički krumpir, zelje i začine. No, janjetina lešo, s bobom, slanutkom ili u čitavom nizu maštovitih maneštri i variva, spaja tradiciju konzumacije janjetine s praiskonskim receptima koji su se ponajviše koristili na širem području Balkana, Bliskog istoka i Srednje Azije.
Stoga je dolazak u Perušić neraskidivo vezan uz ovu plemenitu ovcu pramenku, a lako je doći i do imanja obitelji Obućina, koje se nalazi u neposrednoj blizini autoputa Zagreb-Split:
Tel.: 053/679-506
Mob.:
– (+385) 91 582 4569 – Joso Obućina
– (+385) 91 530 0672 – Ivan Obućina
E-mail: petar.obucina1@gmail.com
http://www.licka-janjetina.com/