Uz živu vatru vrte se janjci i odojci. Možda je to i najuobičajenija slika ličkih mjesta, koja obiluju gastronomskom ponudom, no užitak gledanja u polako okretanje ova dva slasna komada mesa dio je kulinarske baštine cijele Hrvatske. U Lici je posebno naglašena, a u okolici Otočca se jasno zna kojim putem poći kako bi se došlo do slasnog i hrskavog zalogaja. To je izletište Miki, u mjestu Prozor, staro svratište ljubitelja mesa s ražnja kojega vode već dugi niz godina bračni par Brajković.
Brajkovići su godinama poznati po svom uzgoju svinja i suradnji s lokalnim ovčarima koji prodaju janjce, nakon što su prodali svoje ovce prije par godina. „Svaka kuća u Prozoru ima janjce“, govori nam Štefica dok stručno dodaje drva vatri na ognjištu, pritom nas učeći kako je naglasak u imenu Prozor na zadnjem slogu. Sve se potom priprema u samom izletištu, najčešće pred samim gostima.
Sva ponuda dolazi, dakle, iz samog okruženja, u prirodom blagoslovljenom gačanskom selu koje se diči svojom starom arhitekturom. Prozor je jedno od većih sela u Gackoj dolini, gdje je nekoć bila granica prema Osmanskom carstvu. Na brdašcu iznad mjesta bila je utvrda Prozor, odakle puca pogled na sve strane, prostranu Gacku dolinu, samu rijeku, sva brda u daljini. Vojnici koji su tu boravili imali su zadatak pratiti kretanje turskih četa i dojaviti opasnost kapetanu u Otočcu. Riječ „prozor“ značila je vidikovac i eto zašto je selo dobilo to ime!
Tko zna o čemu su razmišljali ti vojnici, ali smo gotovo sigurni da nisu jeli odojka ili janje s ražnja jer su te delicije bile ipak rezervirane za više časnike. Kako i svuda u Lici, prehrana se sastojala od kiselog zelja i palente, suhog mesa i nešto vina. Ovi graničari su bili na velikom glasu kao dobri vojnici, čemu je zasigurno pomogla i prehrana. Možda su i oni uživali u gospodinu prascu, tom stožernom dijelu trpeze siromaška i bogataša tijekom cijele povijesti.
Danas se ta hrana smatra pravom delicijom. Štefica je prava Ličanka, iako se ne rastaje od svog zagorskog trakošćanskog porijekla, a odaje nam i daje u obitelji bilo i grofova Keglevića. U Hrvatskom zagorju se učila kod oca radu s drvetom, time se bavila sve do kraja osamdesetih, a sa smrću oca i dolaskom Domovinskog rata, obitelj je napustila drvodjelstvo. U teškim godinama rata i poraća se nekako preživjelo, a potom se krenuo okretati pravi lički užitak. Izletište je ime dobilo po sinu, no u već zlatnim godinama bračni par Brajković i dalje svaki dan ustaje u cik zore, brine o blagu, kako bi gostima dali sve najbolje okuse i mirise.
Pitamo se kako gospođa Štefica zna da je janje ili odojak gotov, s obzirom da nam boja mesa izgleda podjednako. „Između tri i četiri sata se peče odojak, zavisi o veličini, težini, vatri, drvetu, to morate imati klik u glavi“, govori nam ponosno Štefica koja u minutu zna kada se treba odojak maknuti s ražnja i poslužiti gladnim posjetiteljima poput nas. I snagu vatre prepoznaje po iskustvu, a za potpalu preporuča bukovo drvo. „Suha bukva je najbolje drvo za ražanj“, kaže Štefica dok joj suprug dovozi još jedne tačke prepune ovog stabla koje je prirođena bjelogorica Lici.
Kušamo odojak i odmah se oduševljavamo sočnim i mekanim okusima a posebno hrskavom koricom. Uz to smo uživali u kapulici koja se uzgaja odmah iza restorana. Uz uvijek prisutni gemišt, ovo su stari okusi ličke dobrodošlice koji će trajno ostati kulinarska baština gorske Hrvatske. Uz lagani ljetni povjetarac i pogled na valovite brežuljke, kao i pokošena polja, ovo je destinacija iz snova svih ljubitelja janjetine i odojka! Stoga se uputite na Ličanima dobro poznatu adresu:
Izletište Miki
Prozor 141a, Otočac
+385 99 376 3348
