Brzo ćemo pojesti ručak, popiti čašu vina, a potom krećemo istraživati obližnji Chaweng i Ribarsko selo. Bio je to dobar plan, temeljen na detaljnom proučavanju zemljovida i vodiča na jednom od najpoznatijem tajlandskom otoku – Ko Samui. Zamka mjesta Lamai, gdje sam proveo produženi vikend, jest u tome da svako istraživanje dalje nema smisla. Pogled na morsku pučinu i alkoholni happy hour u restoranu Black Pearl bili su sasvim dovoljni razlog kronične lijenosti. Kad sam već potegao iz tajlandske prijestolnice noćnim vlakom koji je redovito kasnio dva sata, onda se ne treba nigdje žuriti. Ugodna vožnja katamaranom iz pokrajinskog glavnog grada Surat Thanija otkriva čarolije južnotajlandskog priobalja, a zazubice rastu mišlju o tajnovitim curryima po kojima je ovaj dio Tajlanda poznat.
Samui okuplja sve vrste turista. Većina su sredovječni Europljani i Amerikanci, obučeni u lagane košuljice i vatreno crveni u licu od žarkoga sunca, ali jednako se ovdje mogu zateći obitelji, pa i backpackeri kojima je preskupo otići na susjedni otok Ko Phangan, poznat po žestokom partijanju. Autoru ovog teksta je sasvim dobro odgovarao Lamai, mjesto na istočnoj obali otoka, nakon što je tjedne proveo u zagušenom i vrelom Bangkoku. Lagani povjetarac pomaže i kod najljućih jela, pivo Chang i Singha teku u potocima, a vino je neobično povoljno i dobro, kad je Tajland u pitanju. Nadasve, Lamai ima predivan horizont. Od ove plaže do otoka Bornea, više od 1500 kilometara jugoistočno, nema nikakvog kopna. Problem ovakvih praznih prostora su, dakako, visoki valovi, pa se kupanje ne odvija po hrvatskim mjerilima.
Još jedno vino, pa nakon toga se ide u razgledavanje! Sve to s osmijehom prati cijela vojska zaposlenih, u restoranu s par gostiju. Mjesto koje je nespretno nazvano po filmu s karipskim gusarima, umjesto po lokalnim potomcima legendarnog Sandokana, nalazi se izravno na bijeloj pješčanoj obali, okruženo palmama. Takvih je mjesta neizmjerno mnogo na svakom pedlju obale Lamai, zajedno s malim barovima i otvorenim salonima za tajlandsku masažu. Šetnja obalom može potrajati cijeli dan, od doručka s pogledom na izlazak sunca, preko mučnih jauka onih nenaviklih na tajlandske laktove u leđima, ugodnog i bogatog ručka s morskim plodovima, a završava prvim zvijezdama na nebu, jer na Tajlandu rijetko što radi do duboko u noć.
Ručak dana – Panang curry s plodovima mora. Samui je otok gdje se može naći sve što nepce poželi, od prženih skakavaca do beluga kavijara, ali većina lokalne hrane je kow gaang odnosno riža i curry. Panang i Massaman su tipovi currya koji se mogu naći na jugu Tajlanda i ovise o mašti kuhara. Panang curry se obično sastoji od sušenih čili papričica, galangala, đumbira, limunske trave, kore kaffir limete, listova kaffir limete, korijena korijandera, sjemenke korijandera, sjemenke kima. Unatoč brojnim sastojcima, ovo je jedan od jednostavnijih currya. Uz povrće, meso ili morske plodove, u Panang ide kokosovo mlijeko, a često se ovdje nađe i kikiriki, tamari umak i bosiljak, a obično Tajlanđani u sve stavljaju i riblji umak. Panang u Black Pearlu je ukusan, kremast, ali ne toliko rijedak kao što su tipični tajlandski zeleni i crveni curry. Ujedno je i slađi od ova dva currya i spada među manje ljutu tajlandsku hranu.
Na Samuiu, kao i na cijelom tajlandskom jugu, popularan je i Massaman curry. Ovaj curry je sličan Panangu, ali ima malo drugačiji sastav i odiše indijskim utjecajem, pa se tako u njemu mogu naći cimet, anis, kardamom, muškatni oraščić. Jelo ima zanimljivu povijest. Nastalo je kao najbolji spoj indijskog i tajlandskog kulinarskog utjecaja u 17. stoljeću na dvoru u nekadašnjoj tajlandskoj prijestolnici Ayutthayi. U Sijam je ove začine i njihovu mješavinu donio perzijski trgovac Sheikh Ahmad Qomi, koji se toliko zaljubio u Tajland da je ostao tamo, a njegovi nasljednici su postali tajlandska plemićka obitelj Bunnag. Ipak, samo ime currya najvjerojatnije dolazi od malajske riječi masam, što znači kiselo (iako ovaj curry to nije). Krajem 18. stoljeća, princ Itsarasunthon, kasniji kralj Rama II. spjevao je pjesmu o Massaman curryu u čast princeze Bunrot, kasnije njegove žene i kraljice Sri Suriyendra, a govori – o čemu drugome nego o ljubavi koja ide kroz želudac! Princ je bio oduševljen mirisom kima i jakih začina u curryu koji je napravila njegova ljubav.
„Još jedna čaša vina?“ pita nasmiješeni konobar dok odlazi treća ispijena čaša vinskog uvoza iz Australije. Iznenada probuđen od sanjarenja pripreme currya na kraljevskom dvoru u Ayutthayi, odbijam, plaćam ručak i odlazim u hotelsku sobu. Lamai i njegove tekućine su dokrajčile okorjelog gastronomada koji sada treba malo oduška. Legendarni Chaweng, s najdužom i najljepšom plažom na otoku, gdje je pijesak nevjerojatno mekan a more iznenađujuće čisto, može čekati idući dan.
Uostalom, samo desetak minuta pješice od hotela nalazi se najveći prirodni fenomen Lamaija, Hin Ta Hin Yai. U prijevodu, Stijena djeda i bake. Lokalna legenda govori o starom paru Ta Kreng (dida Kreng) i Yai Riem (baka Riem) koji su živjeli sa svojim sinom u južnoj tajlandskoj provinciji Nakhon Si Thammarat. Jednog dana su odlučili da im se sin mora oženiti. Stoga su se otisnuli na more prema susjednoj provinciji Prachuap Khiri Khan kako bi ugovorili vjenčanje s kćerkom Ta Monglaija. Tijekom plovidbe naišla je oluja, i stari par se utopio u moru. Pretvorili su se u stijene kako bi pokazali nesuđenoj mladoj i njezinoj obitelji kako su nastojali doći do njih. Kako znamo da su te stijene njihovi ostaci? Da oprostite, po genitalijama. Slike govore više od tisuću riječi, ali niti jedna riječ ne govori što se dogodilo sa sinom i je li ostao vječiti neženja. Predivni vidici sa stijena su idealno mjesto za punjenje svačijeg instagrama, ali isprobavanje koktela u susjednom baru je moguće samo ako ne nosite ništa na sebi osim kupaće opreme.
S obzirom da je Samui otok, pretpostavlja se da je riba odlična. I tu su mnogi turisti u krivu. Općenito je mišljenje autora kako je riječna riba puno bolja na Tajlandu nego morska. Ipak, odlazak na Lamai noćnu tržnicu (koja se sastoji od bižuterije, jeftinih suvenira i odjeće) završava posjetom jednom od dva ponajbolja riblja restorana u Lamaiju: Mr Dang and Nang i Big Wave. S obzirom da gospodu Dang i Nang nisam upoznao, otišao sam isprobati riblju lepezu u Big Wave restoranu. Bio je to jalov pokušaj davanja šansi morskim ribljim delicijama na Tajlandu. Odrezak barakude sa slatkim umakom i kuhanim povrćem bio je kvalitetan ali po ničemu poseban. Sve će se to, međutim, nadoknaditi idućeg dana, a i tajlandska masaža je dobro prijala kako bi se zaboravilo na gastronomske delicije Tajlandskog zaljeva.
Idućeg jutra je lijepo prošetati uz We Green Farm & Restaurant, ponešto novi koncept eko-proizvodnje na otoku, pa do predivne ruske pravoslavne crkve Uznesenja Gospodnjeg. Ova crkva, koja opčinjava plavom bojom, služi mnogobrojnim ruskim turistima ali i stanovnicima Samuija koji su odlučili zamijeniti rusku oštru klimu tajlandskim suptropskim podnebljem. Nedjelja je, i crkva je puna. Nedjelja u Lamaiju znači još nešto – nedjeljna noćna tržnica! Za razliku od svakodnevnog jeftinog večernjeg buvljaka, nedjeljom se zatvara čitav jedan dio mjesta kako bi se dalo prostora priučenim umjetnicima, prodavačima suvenira, pjevačima i plesačima, te – meni osobito zanimljivo – štandovima s hranom.
Uz svakojake kobasice, ribe, zelene i žute currye, prolaznik će se osobito obradovati ražnjićima od krokodilskog mesa, prženim svilenim crvima, skakavcima i zrikavcima, te raznolikom voću i povrću kojemu se ne zna ime. Okusi su raznoliki i u pravilu ovise o umacima. Kod currya je važno da se uzima onaj koji stalno vrije, ne bi li tako bio ugodniji zapadnom želucu, a meso na roštilju se može slobodno prepeći, kako bi se ubili svi neželjeni elementi tropske ulice. Egzotično jelo s malim i odvratnim životinjicama nije zapravo ništa posebno – čisti proteini s blagim okusom drveta također dobivaju svoj gastronomski značaj s dodatnim začinima ili kao zasoljeni čips koji se može gutati u kilama dok se ispija odlično tajlandsko pivo na plaži. #Samui #Tajland #Curry #Panang #krokodil #skakavci #Massaman #Lamai #barakuda #riba