Konoba More i kostrenske lignje kapetana Ante
- Vedran Obućina
- Oct 6
- 4 min read
More ima svoje boje, svoje zvukove, svoje raspoloženje. U Kostreni, tom mirnom mjestu nadomak Rijeke, ono ima i svoju konobu — More. Smještena tik uz obalu, među borovima koji šume na vjetru i kamenjem koje pamti korake ribara, ova konoba diše, priča i sjeća se. U njoj se jede polako, uz pogled na horizont. A kad zapuše bura, kad se more uznemiri, unutra se i dalje čuje samo jedno — tihi žamor ljudi i ritam kuhinje u kojoj se rađa ono što Kostrena najbolje zna dati: more na tanjuru.
Marijana i Damir Cupać otvorili su More iz ljubavi. Ne one romantične, nego one dublje, naslijeđene — ljubavi prema moru i ljudima koji su njime živjeli. „Ovdje nije riječ samo o jelu,“ kaže Marijana, dok dodaje maslinovo ulje u šug od lignji. „Svaki zalogaj mora imati smisao, mora pričati priču.“ Oboje su odrasli slušajući o pomorcima koji su s mora donosili ne samo ribu, nego i svijet. Njihova konoba danas je taj svijet u malom: mjesto gdje se stara kostrenska kuhinja isprepliće s modernim pristupom, gdje svaka porcija ima ime, a svaka priča svoj miris. Uostalom, one se mogu vidjeti na kamenom zidu oplemenjenom slikama o toj tradiciji.
U središtu te priče stoji ime koje Kostrena izgovara s poštovanjem — kapetan Ante Vičević. Bio je pomorac, Kostrenjanin, i heroj bez galame. Godine 1980. njegov brod Uljanik, u vlasništvu Jugolinije, našao se usred iransko-iračkog rata. Kad su bombe pale na tanker, Ante nije mislio na sebe. Spasio je cijelu posadu, plivajući noćima kroz crno more, pod zvijezdama i dimom. U Kostreni kažu: “More ti uzme, ali te i nauči.” Kapetan Ante ostao je simbol te lekcije — hrabrosti, upornosti i vjere. Zato u Moru danas postoji jelo koje nosi njegovo ime: kostrenske lignje kapetana Ante. Marijana ih ne zove specijalitetom, nego spomenikom. „Kad ih kuhamo, to nije samo recept — to je sjećanje.“
Chef Kristijan Kozmić, majstor kuhinje oživio je staru kostrensku recepturu lignji “na toć”. U bakrenom loncu, na laganoj vatri, spajaju se pelati, masline, kapari i crno vino. Umak se zgusne, lignje omekšaju, a zrak ispuni miris mora i maslinika. Poslužuju se s aromatiziranom palentom s majčinom dušicom, koja daje jelu topli, zemljani ton. Na Kvarneru su lignje oduvijek imale gotovo ritualnu ulogu. Nisu bile luksuz, nego znak da more još daje.
Lignje su stoljećima bile okosnica života na Kvarneru. U Kostreni, gdje gotovo svaka obitelj ima pomorca ili ribara, lignje su bile i hrana i sezonski ritual. Lovilo ih se u kasnu jesen, kad bi se more smirilo, a lignje približile obali. Stare lampe na karbit osvjetljavale su površinu, a muškarci bi iz barki lovili „peškafondom“, dok bi žene na obali čistile i pripremale ulov. U to doba godine, cijela bi Kostrena mirisala na lignje — na gradelama, u šugu, punjene krušnim mrvicama i češnjakom. Taj je miris bio znak da zima dolazi, ali i da zajedništvo traje.
Konoba More smještena je u zgradi s poviješću — nekadašnjem sjedištu Ronilačkog kluba Kostrena, osnovanog 1946. godine. Tu je, prema pričama, svraćao i Tito, a u toj istoj zgradi izrađena je i prva podvodna puška na Jadranu. Danas su zidovi obloženi starim fotografijama ronioca i brodova, a svaka slika priča o jednom vremenu kad je more bilo način života, a ne samo turizma. „Ovdje se i dalje okupljaju ronioci,“ kaže Damir. „Dolaze iz Njemačke, Austrije, Italije… mnogi od njih se vraćaju svake godine. Neki su i naši prijatelji. Ronjenje i kuhinja imaju nešto zajedničko — oboje traže mir, disciplinu i poštovanje prema dubini.“
Kad ronioci siđu pod more, svijet se utiša. „Kažu da je to kao molitva,“ priča Marijana. „Tamo dolje čuješ samo vlastito disanje.“ I u kuhinji, dodaje, vrijedi isto — sve mora biti u ritmu. Kad se kuha šug od lignji, ništa ne smije žuriti. „Ako ubrzaš, sve propadne. A ako imaš strpljenja, more ti sve vrati.“ Stoga je baš kostrenska lignja postala hit za Kvarner - europsku regiju gasronomije 2026.
U Moru nema brzih obroka ni šablona. Svaki tanjur nosi priču: lignje s Kvarnera, vino iz Istre, ulje iz Dalmacije. Na meniju su i jela poput brudeta od sipe, školjki na buzaru i svježe ribe s gradela. No lignje kapetana Ante ostaju središnji motiv. „One su naš pečat,“ kaže Damir. „Na njima počiva sve — i priča o Kostreni, i ideja da more nije roba, nego svetinja.“
Probali smo i kostrenske lignje, klasičnom jelu kuće. „Unutra ide panceta, malo svježe rajčice, ovisno o sezoni — kad je ljeto, koristimo svježu, a kasnije i sušenu, pa mozzarella sir, sve fino zatvoreno u lignju i pečeno na žaru,“ objašnjava chef Kristijan. Lignje se nakon toga poslužuju na rukoli, uz blitvu i krumpir, jednostavno, ali s punim okusom i mirisom mora. Slanost pancete susreće slatkoću lignje, dok se mozzarella topi i veže sve u skladnu, baršunastu teksturu.
Uz lignje, najbolje ide čaša istarske malvazije Cosetto. Lagana, ali s karakterom, prati svaku notu šuga i naglašava slanost mora. Na vinskoj karti nalaze se i plavci, žlahtine, a za kraj — domaće rakije od rogača i smilja. „Radimo s vinarima koji žive ono što mi kuhamo,“ kaže Marijana. „Ljudi koji poznaju zemlju i poštuju prirodu.“
Kuhinja Mora funkcionira kao posada na brodu. Svako zna svoj zadatak. Chef Kristijan vodi kuhinju, Gordana brine o baru, a Damir i Marijana Cupać su kapetani koji paze da je sve na mjestu. Uz njih, u ronilačkom dijelu rade Bojan i Hrvoje, koji ponekad gosti donesu i ulov — lignju, sipa, škarpinu — pa se spontano rodi novo jelo. U Kostreni se zna: more uzima, ali i daje. A u Moru, svaki zalogaj podsjeća na to.
Konoba More
Rožići 1, Kostrena
Comments