"Niste bili u Banja Luci , ako niste probali ćevape" , poznata je uzrečica mnogih starosjedilaca. Banjalučki ćevap u lepinji mnogi smatraju najslavnijim brendom Banjaluke.
Jedinstven je po svom izgledu, ukusu i načinu serviranja. Pojavio se prije više od 100 godina, a proslavio se i odomaćio prvo po cijeloj bivšoj SFRJ, a potom i dalje po svijetu. Banjalučki ćevap se pravi od junetine, bibera, soli, bravetine i bijelog luka, a priprema se na roštilju. Služi se u „ćevabdžinicama” ili „roštiljnicama“ iako se može naručiti i u većini restorana. Ćevap se jede vruć, prstima i čačkalicom iako će Vam u većini roštiljnica ponuditi i servirati pribor za jelo. Uz njega se obavezno služi luk, isječen na krupne kriške. Poslije ćevapa preporučuje se jogurt ili kiselo mlijeko.
Vjerojatno nema poznatije ćevabdžinice u Banjoj Luci od „Kod Muje“. Banjaluka je 1923. godine, prema brojnim povijesnim podacima, bila poznata kao tranzitno mjesto kroz koje su vodili trgovački putevi prema zapadu. Iste godine familija Muje Đuzela iz okoline Glamoča donijela je dugogodišnju tradiciju pravljenja ćevapa u grad na Vrbas. Tako su banjalučki ćevapi zapravo porijeklom glamočki! Mujina ideja bila je, naizgled, vrlo jednostavna. Shvatio je da je ćevap rađen u pločicama, što je izgledom suštinska razlika banjalučkog ćevapa u odnosu na druge, mnogo sočniji i počeo ga je praviti samo u tom obliku. Na početku je roštilj mazao lojem i taj specifični miris bio je nešto što je prvo privlačilo pažnju gostiju. Pored toga, ljudi su ga već poznavali i zavoljeli kao poštenog i dobrog čovjeka, majstora u svom poslu. Tako je bilo i s ćevapom.
Jedinstvena delikatesa nedostižna je do danas u industrijskoj, masovnoj proizvodnji. Mujo je postavio visoke standarde po pitanju higijene, kvaliteta mesa i usluge i to se nikada nije smjelo dovesti u pitanje. Valjalo je održati povjerenje koje je on zaslužio kod gostiju, ali i ugled. Obitelj već u četvrtoj generaciji ljubomorno čuva tajnu banjalučkog ćevapa. Brend se širio i osim u Banjoj Luci, ćevabdžinice su se počele otvarati i u Sarajevu i u Beogradu. Naravno, postoje i brojne kopije banjalučkog ćevapa, koji se većinom svodi na izradu pločice od mesa.
Mnogi kažu kako se Mujo ponešto i pokvario. Našoj ekipi su bili sasvim dobri, iako smo odličan roštilj jeli i drugdje po Banjoj Luci. Svakako je dobro otići u Obelix, koji se diči svojim roštiljem, ali i mnoga druga mjesta u gradu nude vrlo dobre mesnate delicije.
Fotografije: TO Banja Luka, Kod Muje i Taste of Adriatic