Okusi Banja Luke: Trapistički sir

Ljetno prijepodne je užeglo uz obalu rijeke Vrbas. Na istočnoj strani rijeke izdaleka se već vidi trapistički samostan Marija Zvijezda. Nakon svete mise, koja se drži u velebnoj samostanskoj crkvi, odlazim do brata Franje koji marljivo radi u samostanskoj trgovini. Ovaj trapistički redovnik vrelo je iskustva i čuvar znanja. Obilazi banjalučki kraj u potrazi za ljekovitim biljima, druge nabavlja i od njih radi razne tinkture, čajeve i svake druge blagodati za organizam. A potom odlazimo u siranu, gdje se odjednom pojavljuje originalni sir trapist.

Kako i njegovo ime označava, sir Trapist potječe od redovnika trapista, iz stoljetne tradicije koja se prenosi iz samostana u samostan sve do danas. Za izradu ovog sira koristi se neobrano kravlje mlijeko koje se prerađuje neposredno nakon mužnje. Sir je žućkaste boje, lako reziv i ne lijepi se, mekan je, mirisa čistog i specifičnog po mlijeku slatkastog okusa. U izradi se koriste i tajne tehnike koje pomno čuva brat Franjo koji poneku vještinu dijeli jedino s članovima Zemljoradničke zadruge Livač iz Laktaša.

Ovaj je samostan nastao 1869. godine kada je opat Franz Pfanner stigao u Banju Luku i započeo živjeti s nekolicinom braće kraj Vrbasa u vrlo malenoj kolibici čija se replika i danas može vidjeti u dvorištu samostana. Ta koliba se prije koristila za pečenje rakije i kao staja, a nakon što je o. Pfanner sagradio zgradu samostana Marija Zvijezda, ova koliba se nazvala „Kolijevkom“. Trapisti su Red cistercita strožeg opsluživanja službenog imena Ordo Cisterciensis Strictioris Observatiae (O.C.S.O.), službeno potvrđeni krajem 19. stoljeća. Nadimak trapisti dobili su po reformskom pokretu koji je započeo u 17. stoljeću u francuskom cistercitskom samostanu Notre Dame de La Trappe u Normandiji. Taj je reformski pokret bio nadahnut obnoviteljskim pokretom koji je počeo 500 godina prije u samostanu Citeaux pokraj Dijona u Francuskoj pod vodstvom sv. Bernarda. On je napisao cistercitska pravila, reformirao red i vratio zanos prvobitnih benediktinaca, a bio je i duhovni začetnik templara. Zauzimao se za mističnu i marijanski orijentiranu pobožnost.

No, kako je trebalo preživjeti, prva bratstva su se počela baviti pivarstvom i sirarstvom, a o tome se i dalje brinu moderni trapisti. Zanatstvo je osobito baština banjalučkih trapista. Oni su krajem 19. stoljeća osnovali ciglanu, kovačnicu, žitnicu, kamenolom, mlin, siranu, sušaru za voće, pilanu, pivaru, klaonicu, tvornicu cigle i crijepa, tvornicu platna s predionicom i tkaonicom, štampariju sa knjigovežnicom, te bačvarsku, stolarsku i kolarsku radionicu. Trapisti su bili i veliki širitelji obrazovanja ali i zdravlja. I danas je tik do samostana ortopedska bolnica. A 1873. godine spomenuti opat Pfanner je ovako pisao svome kolegi Ivanu:

„Kad sam u proljeće AD 1869. stigao u ovaj kraj, zamijetih nešto što nigdje i nikad vidio nisam. Ovdje, naime, svi piju, što je zapravo najblaži izraz za uživanje u rakiji, što se ogleda u cjelodnevnom napajanju tim vražjim eliksirom. Piju Turci, piju kmetovi, piju i katolici i pravoslavni podjednako revnosno, a vidjeh i svećenike (od sve tri vjere – neka im Bog oprosti!) kako im nije mrsko to smeće. Svima su od rakije lica zemljane boje, oči se jedva naziru kroz nabubrele kapke, i gotovo da ne možeš sresti čovjeka koji ide pravo, a da ne tetura. Turci – begovi još i nekako (oni i ne hodaju nego jašu na konjima), ali nadničari mogu raditi najviše sat-dva, a onda se svale u jarak (ako ga kopaju). Ili, nakon sudaranja sa stablima koja su kanili posjeći, naprosto zamru od rakije.

Muka je to velika jer ovdje šljive uzgajaju isključivo da bi od njih destilirali rakiju. Pa da bar to čine na način kako se to u svijetu radi. Ovdje su, naime, u stanju iz deset kilograma prevrelog voća izvući dvadeset litara otrova koga nitko živ i nigdje u svijetu okusio ne bi. A ovi ga piju umjesto vode, jer kažu – od vode obole bubrezi, ispadaju zubi, napada kostobolja. Vidjevši tu muku i propast, odlučim podučiti bijednike da se šljive mogu sušiti, pa u zimi, okrepljujući i hranljivi kompot od njih praviti. Trapisti oduvijek suše voće pa ponudili seljacima da ga kušaju. I bijahu zadivljeni. Da bih im nekako šljive uskratio, lani sam s ostalom braćom sagradio sušionicu. Onda sam ponudio dobru cijenu i otkupljivao to voće, punio sušnicu, a pred prošli Božić, besplatno, raji i kmetovima, bez razlike vjere, to sušeno voće dijelio. Vjerovao sam da će im se oči otvoriti: uzeli su novce (a ostali bez šljiva) i onda te šljive sušene dobili. Bilo je očekivati da će ove godine i sami početi šljive sušiti jer sam razglasio da ću sve viškove otkupiti.

Nitko sretniji od mene kada sam prošloga oktobra i novembra zaključio da se šljiva destilira tek na dva-tri mjesta u cijelome kraju. Jer ovi jadnici su gotovo cijeli urod prodali za našu sušnicu. Minula je Nova godina, stigao januar, snijeg je cijeli kraj gotovo zatrpao, tek smo put do samostana uspjeli malo prokrčiti. A onda se moja zamisao srušila, a bolje bi bilo, neka mi Svevišnji oprosti, da su se nebesa provalila i još jedan opći potop nastao! Hulio sam u sebi, a sada nastavljam perom. Da skratim: jednoga dana dolazi samostanu brojno izaslanstvo. I nose darove. Neko mlijeko, neko kolcu, tjeraju i nekoliko ovčica, napiti li svježe ispečenih ogromnih kruhova, i svi pjevaju (bolje je kazati – zavijaju kao vukovi) i, dragi moj brate u Kristu Ivane – svi pijani da ne mogu pijaniji biti!

Sklopljenih ruku zaustih se obratiti Svevišnjem, no najstariji među zabludjelima pristupi s nakanom da mi ruku poljubi, ali se onako pijan nosom svali u snijeg. Prignuh se da ga podignem, no on se izvali, i blaženog izraza otpoče govoriti: “Neka Bog blagoslovi pater Vranju i sve patere, i ovaj samostan, i sve trapiste koliko god i gdje god ih ima! Dok vi, sveti oci, ne dođoste, mi smo, bijedni, ujesen rakiju pekli, popili bi je do iza Božića, a onda cijelu zimu suha grla tugovali. Kad ste nas prosvijetlili da se šljiva sušiti može, nama su se Nebesa otvorila. Neka vam Bog da zdravlja i veselja, jer sada, i u pola zime, mi rakiju od suhih šljiva peći moremo! I bolja je, oče duovniče, od one sirove, jesenske. Ilija dodaj-de našem premilostivom i učevnom pater Vranji plošku da se i on pričesti ovom blagoslovljenom mučenicom od njegovih suhih šljiva!”

Stisnuo sam zube brale Ivane da ne bih kletvu izustio! Pobjegoh od bezbožnika koji su, neka im Bog oprosti, u stanju rakiju i od suhih drva napraviti! Cijeli dan i cijelu noć provedoh u molitvi i pokori, bez mrvice kruha i kapi vode, a sve to uz flagelaciju do krvi! Braća su molila uz mene, a neki suze zadržati nisu mogli dok sam bičevao svoje griješno tijelo. Svevišnji mi je svjedok da ni u snu ne pomislih kako će se moja benevolentna nakana u blasfemiju izroditi! Na koncu, sve što sam mogao učiniti bilo je da obznanim kako pristup samostanu neću dopustiti nikome ko pije. Pijance nećemo ispovijedati ni pričešćivati, niti ih crkvi pripuštati. Da je onda tek bilo jad naš vidjeti! Mise smo nedjeljama držali u gotovo praznoj crkvi. O pričestima neću niti pisati. Zatvorili bismo jedno oko na krštenjima, a posljednju pomast davali smo u domovima umirućih – no tu ne možemo utjecati na ukućane koji smrt, baš kao rođenje i krštenje, bez rakije zamisliti ne mogu. Za utjehu, i na kraju: stanje se koncem februara počelo popravljali.“


Slatinska 1, 78000 Banja Luka

Bosna i Hercegovina

Tel.: +387 (0) 51 300 951

E-mail: zupnik@trapisti-banjaluka.org

Web adresa: http://www.trapisti-banjaluka.org


#BanjaLuka #Bosna #Trapisti #Trapist #Sir