Jing Yuan: najmirnija kineska čajana u Zagrebu

Vedran Obućina
5 days ago
4 min read

U mirnom kutku Gajnica, jednog od najzelenijih i najsamostalnijih zagrebačkih naselja, postoji mjesto gdje se čini da vrijeme teče drugim ritmom. Ovdje, u maloj čajani Jing Yuan koja ujedno djeluje i kao bistro, život se ne mjeri minutama ni porukama, već šalicama — toplim, mirisnim, polaganim šalicama kineskog čaja.

Prolazak kroz njezina neupadljiva vrata djeluje poput prelaska praga u drugo stanje uma. Nekoliko drvenih stolova, mnoštvo sitnih elemenata kineske kulture i identiteta, nježne šalice i blag miris oolonga dočekuju svakog posjetitelja. Tiha kineska tradicionalna glazba isprepliće se s blagim mjehurićima čajnika i ritmom tople vode koja se pažljivo prelijeva.

Majstor čaja Alex Wang, tihi čovjek s juga Kine, kreće se s mirnom preciznošću nekoga tko ovaj ritual prakticira desetljećima. Njegova priča počinje daleko od Zagreba, u vlažnim brežuljcima Fujiana, gdje se čaj uzgaja stoljećima. No njegov put doveo ga je — gotovo slučajno — u Hrvatsku. „Prvi put smo došli 2014. godine,“ prisjeća se. „Moja supruga i ja željeli smo putovati. Nismo mnogo znali o Hrvatskoj, ali kad smo stigli, osjetili smo nešto — neku ugodu. Ljudi su bili topli, ritam života sporiji. Pomislili smo: možda je ovo mjesto gdje možemo stvoriti mali, mirni kutak.“

Ta se vizija ostvarila nekoliko godina kasnije. Njihova čajana otvorila se tiho, bez pompe, ali glas se brzo proširio među onima koji traže autentičnost — i mir. Za razliku od mnogih azijskih restorana koji teže egzotičnom dojmu, ovaj prostor odiše skromnošću. Sve ima svoju svrhu: niski stol, glineni čajnik, bambusova žličica. I, naravno, dumplings.

„Dumplings su naša tradicija,“ kaže s osmijehom koji ispunjava cijelu prostoriju. „Svaki važan obiteljski događaj počinje knedlama. Tako se okupljamo — rođendani, Nova godina, čak i oproštaji. Za mene, njihova priprema ovdje u Hrvatskoj način je da se osjećam kao kod kuće.“ Njegova supruga Ivy priprema ih svako jutro svježe. Tijesto je mekano, preklopi pravilni i čvrsti, svaki komad mali čin predanosti. Nadjevi variraju: mljevena svinjetina i luk, ili kupus, mrkva, jaje i rižini rezanci za vegetarijansku varijantu. Kuhaju se na pari, nikada užurbano. Kad se posluže, ispuštaju suptilan oblak mirisa — zemljan, topao, umirujući.

Bambusove i gljivaste rezance vrijedi posebno spomenuti — zdjela koja slavi jednostavnost šume i polja. Stakleni rezanci čine laganu, prozirnu bazu koja hvata svaki ton juhe. Bambusovi izdanci dodaju hrskavu slatkoću, dok sušene, rehidrirane gljive oslobađaju duboke, drvenaste note koje daju jelu temelj. Crna gljiva donosi blagu hrskavost i dašak dima, dok ukiseljeno povrće daje svježinu svakom zalogaju. Sve zajedno čini simfoniju tekstura — mekano, hrskavo, svilenkasto i živopisno — utjelovljujući bit azijske utješne hrane: skromne, hranjive i duboko zadovoljavajuće.

Lokalci se vraćaju ne samo zbog hrane, nego i zbog osjećaja. „Gosti nam često kažu da im se tijelo osjeća lakše nakon čaja,“ kaže Alex uz smijeh. „Upravo to i želimo — da se ljudi osjećaju lagano, otvoreno, opušteno.“ Ta lakoća temelj je svega ovdje. U kineskoj filozofiji čaja čin ispijanja nije samo pitanje okusa, već ravnoteže. „Kad je čaj lagan, um se širi,“ objašnjava majstor čaja. „Zaboraviš sebe. Postaneš dio prirode.“

Dok u glineni čajnik — svoj „dišući suputnik“ — ulijeva novu infuziju crvenog čaja, objašnjava: „Ova glina je živa. Ona pamti. Čajnik upija bit svakog lista. Što ga više koristiš, to postaje ljepši. Kao čovjek koji s vremenom postaje mudriji.“ Ritual se odvija u tišini, svaka gesta promišljena: ispiranje listova, zagrijavanje šalica, čekanje da čaj „procvjeta“ točno onoliko koliko treba. Promatrati ga kako radi nalik je svjedočenju meditaciji u pokretu.

Za hrvatske goste, mnoge od kojih prvi put susreću dublje dimenzije čajne kulture, iskustvo je i egzotično i iznenađujuće intimno. „Ljudi misle da se čaj pije kad si bolestan ili kad je hladno,“ smije se. „Ali čaj je za život. Za slušanje, za disanje. U Kini kažemo: čaj uči strpljenju.“

Kineski čaj mnogo je više od napitka — on je živa veza s poviješću, filozofijom i prirodom. Svaki list nosi stoljeća uzgoja i pažnje, od maglovitih planina Fujiana do drevnih šuma Yunnana. Bilo da se radi o snažnom Pu-erhu, cvjetnom oolongu ili nježnom bijelom čaju, svaka sorta odražava svoj krajolik, tlo i ruku majstora. Pripremljen jednostavno, bez mlijeka i šećera, kineski čaj otkriva čistoću — iskren dijalog između vode i lista. Njegova je ljepota u ravnoteži: toplina bez težine, jasnoća bez oštrine. Ispijanje čaja nije stimulacija, nego pronalaženje središta — predah koji osvježava i tijelo i duh.

Ritual čaja u kineskoj kulturi graciozna je koreografija svjesnosti. Počinje tišinom — pažljivim izborom listova, zagrijavanjem šalica, sporim prelijevanjem vode. Svaka gesta odaje poštovanje harmoniji, strpljenju i poštovanju. Čajnik, često izrađen od crvene gline, čuva se kao suputnik koji „pamti“ svaku infuziju, obogaćujući se s vremenom. Čaj se ne pije na brzinu, nego u malim gutljajima, svaki otkriva nove slojeve mirisa i osjećaja. Dijeljenje čaja gesta je prijateljstva i poniznosti — način slušanja, povezivanja i prisutnosti. U tom jednostavnom činu kineska čajna ceremonija postaje i meditacija i umjetnost, podsjećajući nas da se mir ne nalazi u velikim trenucima, već u tihom dostojanstvu svakodnevice.

Kroz godine, Alex je počeo primjećivati sličnosti između kineskog i hrvatskog duha. „Obje kulture vole obitelj, dom i prirodu. Ovdje ljudi vole dugo sjediti, polako razgovarati, jesti zajedno. I to je vrlo kineski. Možda sam se zato tako brzo osjećao kao kod kuće.“ Posebno cijeni hrvatsku jednostavnost. „Ovdje se ne skrivaš iza stvari. Dopuštaš da hrana ima svoj okus. Isto je i s dobrim kineskim kuhanjem — pustiš da sastojci govore sami za sebe.“

Zato nije teško razumjeti zašto je ova skromna čajana postala tiha oaza za lokalce, umjetnike i putnike koji su zasićeni užurbanim tempom modernog života. U svijetu koji slavi buku i novost, postoji nešto duboko smirujuće u tišini.

Na pitanje nedostaje li mu Kina, Alex zastane na trenutak. „Ponekad,“ priznaje. „Ali dom nosim sa sobom — u čajniku, u knedlama, u načinu na koji pozdravljam ljude. Mislim da je to tajna pripadanja: nositi ga u sebi.“

Kako poslijepodnevna svjetlost polako blijedi, on toči još jednu šalicu. Tekućina je jantarna, prozirna, odražava topli sjaj prostorije. „Ovaj čaj,“ kaže, „je lagani čaj. Lagani za tijelo, lagani za srce.“ Osim crvenog, gosti mogu uživati i u brojnim vrstama zelenog, žutog, bijelog, tamnog i oolong čaja. I u tom malom činu — između šalice čaja i tople knedle — Istok i Zapad susreću se ne kao suprotnosti, već kao odrazi iste čežnje: za ravnotežom, ljepotom i mirom.