Armenija - Skrivena kuhinja Kavkaza

Vozimo se modernim, ali malenim Sprinterom, po glavnoj cestovnoj arteriji koja spaja sjevernu i južnu Armeniju. Ova cesta se kreće od granice s Gruzijom do granice s Iranom, jedine dvije kopnene granice koje su otvorene. Pritom se stalno vozimo uz tursku granicu, kao i uz Nahičevan, provinciju koja pripada Azerbajdžanu. Teška povijest Armenije vidljiva je sasvim neposredno: blokirane ceste i zidovi obilježavaju cjelokupnu armensku granicu prema Turskoj i Azerbajdžanu. Glavom se pridržavamo o strop kombija dok vozač nastoji izbjeći zakrpe na cesti. Iako glavna, ova prometnica je iznimno loše kvalitete. Ne muči nas to toliko jer se kroz prozor nižu predivni prizori armenskih otvorenih prostora. Nepregledni pašnjaci i gorski vrhovi koji se uzdižu s armenske visoravni imaju u pozadini svog glavnog „promatrača“. To je mitska gora Ararat, ponos svih Armenaca i grb na gotovo svim proizvodima. Ironija povijesne sudbine namijenila je Armencima da ne mogu doći do te planine gdje se, prema biblijskoj priči, zaustavila Noina arka nakon velike poplave. Ovo područje je Sovjetski Savez poklonio u ranim dvadesetim godinama Turskoj, u vidu dobrosusjedskih odnosa, što je dodatno razljutilo Armence koji su netom prije preživjeli ogroman masakr u istočnoj Turskoj.

Povijest je neprekidno utkana u armenski krajolik, kojega smo istražili iz glavnoga grada Jerevana. Grad širokih bulevara i velikih trgova, često se naziva i ružičastim gradom. Razlog tome jest posebna ružičasta boja kamena i cigli kojima su se sagradile zgrade u povijesno 14. armenskoj prijestolnici. Prastari Erebuni bio je moćno sjedište države Urartu, ali više se u gradu mogu zamijetiti goleme skulpture na brdima koja okružuju središte Jerevana, skladno izgrađenog u krugu. Prije svega je ovdje Majka Armenija, kip koji je zamijenio sovjetskog Lenjina, i koji sada s mačem stoji kao stražar opominjući sve (a najčešće Turke i Azere) da će se Armenci braniti ma tko god ugrozio njihovu zemlju. Ispod njezinog postolja spuštaju se u centar Kaskade, a avenije koje nose imena velikana armenske kulture spajaju se na Trgu Republike. S južne strane se na grad gleda iz Memorijalnog centra genocida nad Armencima.


Više: Lavaš i Gata - gastronomski ponos Armenije


Šetnje ovim gradom su ugodne, bulevari su široki s puno restorana i kafića. „Možete otići kad god želite“, govori nam vodič na besplatnoj trosatnoj šetnji Jerevanom. Na svako pitanje odgovara oštro i precizno, dok nam pokazuje predivne stare vrtove i arhitekturu skrivenog Jerevana. Završili smo naše druženje pomalo žustro, jer je smatrao da nas ne zanima njegova zemlja, pa nas je ostavio same u odličnoj zalogajnici Stari Grad, gdje smo probali pivo Gyumri, iz drugog najvećeg grada Armenije. Ipak, draža nam je votka od marelice, a pogled nam se koči na cijelu silinu vinskih opcija u ovom restoranu.

Svaki stanovnik Jerevana će uputiti goste u restoran Sherep, gastronomsku perjanicu Ružičastog grada. U večernjim satima, Sherep (što na armenskom znači zaimača) je krcat s posjetiteljima. Nalazi se tik uz raskošno osvijetljen Trg Republike, a prvo se izvana primijeti velik tonir otkuda dolazi lavaš i druge armenske kulinarske majstorije. Naš posjet Sherepu bio je u većem društvu, pa smo zajedno kušali plate armenskih sireva i mesnih narezaka, ukiseljeno povrće koje dobro dođe uz mnogobrojne armenske zdravice, hummus, ali ono po čemu je Sherep toliko poznat i cijenjen su velike porcije mesa i roštilja. Svakako najbolji odabir za roštilj u gradu!


Više: Vinograd - Fascinantna vina Armenije


Tek nekoliko stotina metara od Sherepa nalazi se Yerevan Tavern, predivan prostor ispod starih volti koji skriva fenomenalnu gastronomiju. Kušali smo ovdje odlično predjelo, složenac od suhomesnatih proizvoda, s iznimno jakim hrenom i predivnim kruhom. Uz domaće crno vino, probali smo armensku janjetinu i zasladili se gatom na kraju večere.

Iz Jerevana se nudi niz različitih putovanja po cijeloj Armeniji, a mi smo se odlučili za agenciju Yerani. Objasnili su nam da je to ime koje povezuje posljednji i prvi armenski glavni grad: Jerevan i Ani. Veseli turistički vodiči trče s popisom putnika među kombijima ispred Kaskada, raspoređujući ih prema destinacijama, a svakih pet minuta se spretno prebacuju s ruskog na engleski jezik. Sva vođenja u Armeniji su obavezno dvojezična, jer Rusi su i dalje glavna turistička klijentela u tog negdašnjoj južnokavkaskoj sovjetskoj republici. Naši vodiči na tri ture, Armina, Armen i Aida bili su puni informacija, ali i ponosa o svojoj zemlji, nastojeći nam prikazati što je više armenske povijesti, religije, običaja i gastronomije.

Svakako je vrijedno posjetiti grad Etchmiadzin odnosno Vagharshapat, gdje se nalazi Sveta majčinska stolica, sjedište Armenske apostolske crkve. Armenska apostolska crkva je pretkalcedonska crkva rasprostranjena među Armencima. Pripada istočnim pravoslavnim crkvama koje prihvaćaju samo prva tri ekumenska koncila te zbog toga imaju drugačiju kristološku poziciju u odnosu prema katoličanstvu i pravoslavlju. Ova Crkva je prva nacionalna Crkva na svijetu budući da je Armenija bila prva država na svijetu koja je proglasila kršćanstvo za službenu vjeru. Na čelu je Armenske apostolske crkve Katolikos svih Armenaca koji, nakon brojnih premještanja svojega sjedišta iz političkih razloga, od 1411. ima trajno sjedište u Etchmiadzinu. Današnji katolikos svih Armenaca je Njegova Svetost Karekin II. Nersisian, 132. po redu izabrani katolikos. Postoje još tri patrijarhata i to u Anteliasu u Libanonu, Jeruzalemu i Istanbulu. Velika većina Armenaca pripada ovoj crkvi. Kompleks u Etchmiadzinu fascinira svojom katedralnom crkvom a osobito muzejom gdje se može upoznati drevnost kršćanstva u Armeniji, koja je od 301. godine kršćanska zemlja, najstarija na svijetu. Armenija obiluje crkvama i samostanima, posebne armenske arhitekture, a u Etchmiadzinu smo posjetili crkvu Svete Hripsime, kao i samo Svetu majčinsku stolicu.

Između Jerevana i Etchmiadzina nalazi se međunarodna zračna luka Zvartnots. Nakon što službenici mrko pregledaju svaku stranicu putovnice, otvara se prvi veliki prizor pri izlasku iz aerodroma: ogromna boca vina, marke Karas, koja ostavlja dojam da će biti vrlo veselo u Armeniji. No, Zvartnots nije poznat po pijandurama koji teturaju cestama, već po prastarom samostanu koji se srušio uslijed čestih potresa na ovom trusnom kavkaskom području.


Više: Kamancha - Gastronomska melodija Jerevana


Kad se od Jerevana krene prema jugu, prođe se industrijska zona koja je spretno postavljena na jugu glavnoga grada. Naime, oko Jerevana pušu sjeverni vjetrovi i oni osiguravaju grad od onečišćenja. Kad se prođe mjesto Masis, uz granicu s Turskom i golemim zidom Ararata nadohvat ruke, počinju se nizati vinogradi od kojih se radi svjetski poznati armenski konjak. Kasna je jesen i berba je već završila, a na lozama se žuti lišće. Gotovo svaka kuća ima barem malo loze, a isto smo vidjeti čak i u najurbanijim dijelovima Jerevana. Ovdje ljudi nastoje živjeti s prirodom, prihvaćajući sve što ova visoravan daje. A to je mnogo: u Armeniji su nastale prve voćke grožđa, nara i marelica. Ovo voće je sveprisutno. Grožđe je sastavni dio svakog stola, a kad prestane vrijeme zlatnih marelica, ona se i dalje može uživati u svom sušenom obliku ili (što je češće) u votki s marelicom. Drvo marelice je iznimno štovano, jer se od njega radi duduk, armenski nacionalni puhački instrument koji daje sjetne zvukove armenske visoravni. Kako je bila jesen u vrijeme našeg dolaska, cijela Armenija je bila prepuna nara, tog crvenog voća raja koje štiti od zimskih bolesti. Svježe cjeđeni sok od nara može se usporediti svojim ukusom samo s vinom od nara koje oduševljava.

S najljepšim pogledom na Ararat i kao scena za mnogobrojne armenske turističke probitke, čvrsto stoji manastir Hor Virap. Put do njega vodi kroz pustu visoravan, iz dolina gdje se brižljivo pripremaju trsovi od kojih se čini armenski konjak. Među onima koji su nam poželjeli sretan put za Armeniju nije bilo niti jedne osobe koja nije „stručno“ uputila da popijemo armenski konjak. Ovo piće je gotovo identično s idejom Armenije, što je nepravedno jer se uskogrudno tumači kako je Armenija savršena destinacija za ispijanje konjaka, a susjedna Gruzija za vino. Armenija ima sve veću i uspješnu vinsku scenu, koja bez problema može konkurirati Gruziji. No, doći u Armeniju a ne kušati Ararat ili Noy, ravno je gastronomskoj izdaji.


Više: Hin Areni - vina Noine zemlje


Za početak valja upozoriti da Armenci nemaju cognac; imaju brandy. Cognac je snažno piće napravljeno od sorti grožđa i uz posebnu tehnologiju, sve vezano za istoimeni gradić u francuskoj regiji Poitou-Charentes. Ako se usporede francuski i armenski konjak, koji ipak nosi taj naziv, onda se mogu vidjeti sitne razlike. Klasičan francuski cognac koristi destiliranu vodu, a armenski prirodnu. Konjak se u Armeniji čuva u bačvama, načinjenim od kavkaskog hrasta koji raste u Armeniji i Artsakhu. Konjak se u Armeniji počeo proizvoditi 1877. godine kada je Nerses Tairov kupio prostor u bivšoj utvrdi Jerevana, a prvi brandy je došao na tržište deset godina kasnije. Već 1899. Nikolaj Šustov kupuje destileriju i s modernom opremom počinje tradiciju proizvodnje armenskog konjaka. Šustov je bio vrlo poznata marka u cijeloj Europi, a u Ruskom Carstvu je imao legendarni status. Jedan drugi konjak, Dvin, bio je poslužen na Jalti, a navodno je tada britanski premijer Winston Churchill rekao da je tajna dugovječnosti nikad ne kasniti na večeru, pušiti havajske cigare i piti armenski konjak. Taj konjak se danas zove Ararat.

Uz mnogobrojne prve stvari iz Armenije spadaju i najstarije sačuvane kožne papuče na svijetu, pronađene u arheološkom nalazištu Areni – 1, u stijeni nedaleko istoimenog gradića. Nisu samo papuče te koje su fascinantne u ovoj Ptičjoj pećini, već i posve sačuvana vinska proizvodnja. Nije slučajno da je baš Areni postao jedan od najvažnijih i najpoznatijih vinskih središta Armenije. Visoko iznad Arenija, u gudurama među surim planinama, nalazi se predivan manastir Noravank, a osim Noravanka, mnogi posjetitelji neće propustiti priliku vidjeti i UNESCO-om zaštićen manastir Geghard. Ovo predivno mjesto se nalazi nedaleko sela Garni, gdje je jedini sačuvani poganski hram u Armeniji. Svuda oko njih se mogu vidjeti hačkari, prekrasni križevi s mnogo simbolike i vjerskog značaja za Armence, a koji su svi unikatni u izradi.

Armeniju je nabolje posjetiti u proljeće ili jesen, kada sunce ne opali svom snagom po visoravni. U hladnijim mjesecima često se iznad gradova stvara sumaglica, a zubato sunce ne daje toliko topline. Prekrasna zemlja iznimno bogate povijesti i ostavštine nudi i predivnu gastronomiju, zbog čega očekujemo da će Armenija vrlo skoro biti nezaobilazna točka na putu gastronomada.